Ne volim da čitam Pavića.
Njegove priče mirišu na Dunav kad opadne.
Nebo je uvek oblačno, tmurno.
Blatnjavo je kao da je kiša padala tri dana bez prestanka.
Snovi, java, đavoli i anđeli.
Krv suze i bolesti.
Novembar koji večno traje….
Ne volim da čitam Pavića. Njegove priče mirišu na Dunav kad opadne. Nebo je uvek oblačno, tmurno. Blatnjavo je kao da je kiša padala tri dana bez prestanka. Snovi, java, đavoli i anđeli. Krv suze i bolesti. Novembar koji večno traje….
One Response to “pavić”
Leave a Reply
|
Ne volim ga ni ja. Pre neki dan gledam Utisak nedelje na B92 ( inace uopste ne pratim) - gostuju tri pisca, gde Josic izjavljuje kako neki pisci kad jednom naprave dobru cipelu uvek stancuju tu istu, dok neki drugi pisci uvek zele da se okusaju u necem novom. Josic naravno smatra da pripada toj drugoj kategoriji. Elem ne bih ni obratila paznju da nije naveo Andrica kao predstavnika prve grupe. Andric je eto uvek jedno te isto pisao jel’. Ex Ponto, Jelena, Na Drini cuprija, sve ti je to ista “cipela”.
Ako neko u nasoj knjizevnosti to radi, to je Pavic. Uhvatio se jednog stila koji kod nase publike pali mahom zato sto je ” drugaciji” ( ne i ” bolji”) i stancuje li stancuje. MOzda bi nekom i legao, ali meni nikako. Ne volim vulgarne opise, bizarne analogije, sparivanje reci koje ne idu zajedno prosto da bi se ocarala relativno nepismena publika koja cim nesto ne razume odmah misli da mora da je dobro. Pavic je trebao napisati Hazarski recnik, i nikada vise ne napisati ni jednu jedinu rec.